Igračka vjetrova

Poetski teatar nastao prema priči Mladena Kopjara i komentaru Damira Tolja: Naše zore i vitri (Motoristima koji su se tek počeli brijat)

O predstavi

... Glumcu jest zanat svidjeti se. No ima raznih načina da se svidi. Ovi mali glumci, djeca što tek otkrivaju tajne i trikove zanata, uče od svoga voditelja da stanovita naizgledna ravnodušnost može poslužiti da se pozornost gledatelja podigne na prikladnu razinu. Ovaj komad nije mišljen i ne počinje sviđanjem već prije nametanjem. Djeca-glumci, puna svježine, snage i neutažive znatiželje prelaze neprimjetno iz uloge komentatora u aktere, vrlo dobro shvaćajući sva značenja ovog dramskog komada, sagledavajući razloge nesagledivoga. U djeci je svakako puno lakoumnositi, potrebe za kretanjem i bukom, to je dimenzija igre. Pa kako onda ovaj voditelj uspijeva prijeći s igre na učenje i kako bilo koji učitelj to uspijeva? Taj lijepi prijelaz treba biti svečan, dijete treba osjetiti da raste. Zna to dobro Zdravko Todorović: dijete ne mora razumjeti sve što recitira. Neki će reći: To je preteško za dijete! To i hoćemo, hoćemo da bude preteško. Učit ćemo ga upoznavajući ga s najtežim, najdubljim, najbogatijim rečnicama, a ne s ispraznostima. Dijete će privući sklad a bez divljenja i štovanja ne može se uzdići do stupnja potrebnog za interpretaciju stanja duha.

U svom redateljskom radu koristi Todorović tehniku filmske montaže i iskustva moderne pripovjedne strukture. Likovi prestaju biti junaci, ličnosti u klasičnom smislu i postaju tumači golog života. Na pitanja ovaj komad ne daje odgovore, no možda je upravo to njegova poruka: važno je pitati se i potaknuti druge da se zapitaju. Kako rasti s vjetrom u kosi, a ne postati igračkom vjetrova? Pitanje je to kojim se bavi autor sa svojim mladim suradnicima koji mu vjeruju i zajednički propituju šokantnu temu sve većeg broj pogibija mladih na motorkotačima.

Maksimalnom redukcijom scenskog pribora služi se Todorović i u ovom komadu gdje je kocku upotrijebio inventivno i kao scenski znak - oznaku prostora i kao jedini funkcionalni dio priče. Slike dječjeg svijeta: škola, dom, soba, park, roditelji, intima, svijet, sve su to stranice triju kocaka. Jednostavnim mizanscenskim rješenjima, okretanjem i premiještanjem kocaka, sugeriraju nam akteri ove priče nezdravu sliku društva, stvarnost prečesto bombardiranu šokantnim prizorima s TV ekrana, eksplicitnim nasiljem, potpunom relativizacijom vrijednosti, te istovremeno nerealnim i preteškim zahtjevima koji se pred djecu i mlade ljude postavljaju.

A djeca bi se igrala s vjetrom u kosi.

(Zdenka Bilušić, prof., voditeljica Centra za vizualnu kulturu djece i mladih Gradske knjižnice Juraj Šižgorić u Šibeniku)

 

Premijera

Datum i mjesto: 10. svibnja 2011.
Kulturni centar Vodice
Autorski tim

Režija, dramaturgija, scenografija: Zdravko Todorović
Igraju: učenici viših razreda OŠ Vodice
Ton i rasvjeta: Mario Petrović

... Glumcu jest zanat svidjeti se. No ima raznih načina da se svidi. Ovi mali glumci, djeca što tek otkrivaju tajne i trikove zanata, uče od svoga voditelja da stanovita naizgledna ravnodušnost može poslužiti da se pozornost gledatelja podigne na prikladnu razinu. Ovaj komad nije mišljen i ne počinje sviđanjem već prije nametanjem.